Sažetak knjige

“Je li moguće pisati o Srebrenici! Kako pisati o pogromu kojim je evropski Dvadeseti vijek skončao u Srebrenici i u šumama istočne Bosne, a da se ne izgovori niti jedna prazna riječ, jer je to nedopustivo! O Srebrenici izgovoreno je i napisano more prijetvornih riječi, lažnih svjedočenja, opskurnih falsifikata, uvredljivo plitkih deklamacija; nije rijetko da Srebrenica služi čak i kao ulog u trivijalnim političkim trgovinama i nadbijanjima. Dotle, u masovnim mrtvačnicama u Tuzli i u Visokome, čisti, izbijeljeni i uredno složeni u bijele vreće, i danas leže na stotine kostura srebreničkih muškaraca, koje je u srpnju 1995. pobila vojska srpskoga generala Ratka Mladića, uz jezovitu, aktivno-prešutnu suglasnost svih međunarodnih organizacija, civilnih i vojnih, koje su tada bile službeni i ovlašteni zaštitnici zaštićene enklave UN-a. Ti srebrenički kosturi još čekaju da budu prepoznati – uosobljeni i familijarizirani – i da budu dostojno sahranjeni. A po podrinjskim šumama i bespućima i danas leže ostaci stotina i stotina njihovih sudrugova, koje možda nitko nikada neće otkriti, niti će njihove kosti ikada podragati očajne ruke – majčinske, sestrinske, nevjestinske, kćerinske ili sinovljevske. Ali, teško je znati što je gore: to što još i danas »krv viče iz zemlje« a zločin pritišće duše, ili što pravoga života u Srebrenici i u cijelome kraju – nema. Čim se odmaknemo od nacifranoga političkog govora, a primaknemo ljudskoj stvarnosti, možemo osjetiti kako se nad cijelim tim svijetom nadvilo prokletstvo zločina kao mračan i kužan oblak, koji ne da disati. I treba reći, jer je strašna istina: on guši i srebreničke zločince, i srebreničke žrtve. Umjesto bilo kakvih riječi, o ovome drugomu ništa ne svjedoči tako kao lica srebreničkih žena, kada nijemo demonstriraju svakoga 11. u mjesecu na tuzlanskim ulicama, ili kada prisustvuju masovnim dženazama koje se povremeno obavljaju u memorijalnom centru u Potočarima. Razapete između ogromnosti svojega bola, i otmjene samozatajnosti u kojoj su – u jednoj staroj, rafiniranoj kulturi umiranja – oblikovane i odrasle, one su danas sasvim sigurno najusamljenija bića našega Svijeta. Pred njima treba stati, treba upamtiti njihova markantna a skrhana lica pod korotno raspuštenim mahramama, njihovo nijemo kršenje snažnih ruku, njihove starinske vokale i naglaske, dok izgovaraju tek poneku škrtu riječ, tek eliptične krhotine osjećaja preko kojih nas puštaju samo na prag svojega neizrecivog bola i užasa: »Rano moja, čekali smo svatove, a dočekali sanduke…« Kad je sve to tako, kada je ljudsko zlo neizrecivo, kao i ljudska patnja, doista: kako pisati, je li uopće moguće ljudski pisati o Srebrenici? Jedan od rijetkih potvrdnih odgovora na to pitanje daje nam srebrenička ispovijed Emira Suljagića. »Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, dolazim od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuđujem dolaziti, kao što sam se samo tamo usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam«, tako Suljagić započinje svoju priču, i od prve do posljednje rečenice ne da nam da posumnjamo, ne da nam da odahnemo, jer je svaka njegova slika, svaka rečenica, svaki dijalog, svaki njegov opis – silna težnja za istinom. Za njezinim izricanjem i za njezinim posredovanjem u čistom, neprerađenom stanju. U načinu na koji Suljagić vidi i doživljava godine opsade i krvavu završnicu Srebrenice, kao i sebe sama u svemu tome, stapaju se čedna perspektiva djeteta i oteščala perspektiva bića s prezrelim iskustvom graničnih stanja egzistencije, bića kojemu je – u susretu sa zlom, strahom, i sa svakovrsnim ljudskim posrnućima – bilo dano da okusi i beskrajnu žudnju za životom i bezdanu prazninu ništavila. Za nastanak ovoga izuzetnog autorskog svjedočanstva zaslužno je još nešto: izrazit spisateljski dar, intelektualna otvorenost i žestina, te vrsno novinarsko iskustvo što ga je Suljagić stekao i izbrusio u godinama nakon srebreničkoga stradanja. Sve to slilo se u Suljagićevo pismo tako organično, da je nemoguće strogo odred