Sažetak knjige

„Hrvatski ured“. Nije bilo potrebno reći ništa drugo, niti je bio potreban nastavak koji bi objašnjavao o kakvom je uredu riječ. A u tom je uredu bilo mnogo ljudi – dobrovoljaca. Jedan manji broj bio je fizički stalno prisutan, a znatno više njih bilo je u stalnom kontaktu. Neki su bili na terenu, drugi na “stand-byu” – uvijek spremni krenuti kamo god treba i učiniti što god je bilo potrebno. Studenti, profesori, generali, piloti, obavještajci, diplomati, nezaposleni – pojedinci svih profesija željeli su pomoći sanjanoj Hrvatskoj, koja je u tim vremenima doista bila apstrakcija. Činili su to bez plaće, naknade troškova ili dnevnica. Radnog vremena, jasno, nije bilo, a često su se nalazili i u fizičkoj opasnosti. Ponekad su jednostavno bili iscrpljeni od neprospavanih dana i noći te stresa uzrokovanog neizvjesnošću. Nema sumnje, svatko je nastojao učiniti najbolje i najviše što se moglo u tadašnjim okolnostima. Zbog svega toga mnogi su zapisali ono čega se sjećaju – na način kako se sjećaju – iznoseći činjenice i emocije, ljude i događaje. Sve je to sadržaj ove knjige. Dobrovoljci u Hrvatskom uredu, osim što su radili kao prevoditelji i pratitelji timova PMEZ-a i UN-a na terenu, imali su ulogu hrvatskih diplomata u sjeni. Njihova je zadaća bila prenositi vjerodostojna zbivanja u Republici Hrvatskoj te ispravljati pogrešna mišljenja i zaključke promatrača i pripadnika UNPROFOR-a. Prije svega, oni su bili aktivni sudionici Domovinskog rata.