Sažetak knjige

Knjižica autora MOŠE PIJADE, BOGDANA OREŠČANINA i BORISA ZIHERLA sadržavala je osam tekstova o bratstvu i jedinstvu, a objavilo ju je Propagandno odelenje Druge armije NOVJ u momentu kad armija kreće u završne borbe za oslobođenje zemlje. Novim borcima iz Srbije koji su se uskoro trebali susresti sa svojim suborcima iz Hrvatske trebalo je protumačiti smisao antifašističke borbe, a sve vojnike Druge armije upoznati s velikim žrtvama koje su Hrvati i Srbi podnijeli u borbi protiv zajedničkog neprijatelja oba naroda – fašističkim okupatorima i njegovim ustaškim i drugim slugama. Bilo je potrebno, piše u uvodu, "da vide na delu najveličanstveniju tekovinu naše svete borbe – bratstvo i jedinstvo, izgrađeno na krvi i kostima najboljih sinova bez kojeg nikad ne bi bilo ni pobeda ni slobode ni sreće našim narodima". U uvodnom, nepotpisanom tekstu prikazan je razvoj antifašističkog ustanka u Hrvatskoj, uz naglasak na ulogu komunista, radnika i napredne inteligencije u diverzijama i osnivanju prvih odreda sve do masovnog učešća i Srba i Hrvata u NOB-u. Knjižica sadrži dva teksta Moše Pijade, predratnog komuniste, člana Vrhovnog štaba, potpredsjednika AVNOJ-a i jednog od najbližih Titovih suradnika. Narodnooslobodilački pokret zasnivao se od prvog dana borbe na srpsko-hrvatskom bratstvu, navodi se u Pijadinom tekstu "Srpsko-hrvatsko bratstvo osnova nove Jugoslavije". U tekstu "Ravnopravnost Srba i Hrvata u Hrvatskoj", pozivajući se na odluku ZAVNOH-a o ravnopravnosti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, Pijade ističe da Srbi u Hrvatskoj nisu nacionalna manjina, da cjelina federativne Jugoslavije garantira ravnopravnost Hrvata i Srba u Hrvatskoj, da federativno uređenje ne razbija nacionalno jedinstvo Srba, da federalna Srbija ne može obuhvatiti sve Srbe niti Hrvatska sve Hrvate te da jedino federativna Jugoslavija rješava cjelokupno nacionalno pitanje."Sa stvaranjem demokratske federativne Jugoslavije završava se vekovna istorija pocepanosti, razdora i međusobnih borbi južnoslavenskih naroda, a sa time i istorija njihovih slabosti i potčinjenosti tuđim nacijama, njihova predistorija", napisao je tada Pijade. Tekst "Ustanak u Hrvatskoj – zajedničko djelo Hrvata i Srba" Bogdana Oreščanina, prvoborca partizanskog pokreta u Hrvatskoj koji je u vrijeme pisanja teksta bio član Vrhovnog štaba, a nakon rata ostvario vojnu i diplomatsku karijeru, bavi se historijatom ustanka u Hrvatskoj. Piše se o masovnom ustanku Srba protiv ustaškog terora i prvim odredima na Velebitu, Kapeli, Plješivici, Petrovoj gori, Šamarici, Psunju i Papuku, te prvim hrvatskim odredima u Dalmaciji, Gorskom kotaru i Primorju koji zajedno sa Srbima vode borbe u Drežnici, Brinju i oko Ogulina, a onda o razvoju zajedničke borbe i širenju i jačanju partizanskih jedinica. "Tako je i pored okupatorskog terora i smicalica, usprkos ustaških pokolja, laži i obmana, hrvatski narod u cjelini ušao u zajedničku borbu s braćom Srbima protiv ustaša i četnika i okupatora,", napisao je Oreščanin. Boris Ziherl, jedan od osnivača Osvobodilne fronte Slovenije, jedan od vodećih propagandista KPJ i marksističkih teoretičara, u tekstu "Veliki prethodnik naše borbe" pozabavio se MATIJOM GUPCEM koji je 1573. "poveo hrvatske i slovenačke seljake u borbu za one iste velike ciljeve radi kojih su narodne mase Pariza 1789. rušile Bastilju i radi kojih je srpski narod 1804. digao ustanak protiv Turaka", a onda i razvojem društvenih odnosa u kojima se "od upropašćenih seljaka, proteranih sa svoje rodne grude u gradove i u fabrike, rađala i rodila nova društvena snaga, najnaprednija klasa u istoriji". Objavljena su i tri nepotpisana teksta preuzeta iz "Borbe" koja se bave ustankom i oslobađanjem Like, bratstvom i jedinstvom naroda Slavonije, a treći ima naslov "Izdajnički rad pokvarene klike oko VLATKA MAČEKA".