Sažetak knjige

Ovaj rad nastoji popuniti prazninu koja postoji u hrvatskoj historiografiji (bizantologiji) kada je riječ o vojnoj povijesti Bizanta i pruža uvid u esencijalne militarističke perspektive neophodne pri razumijevanju razdoblja bizantske povijesti od 600. do 1453. godine. Stoga će čitatelji steći najvažnije spoznaje o uistinu zanimljivoj i teškoj vojnoj povijesti Bizanta, koji je bio jedna od najvećih civilizacija što ju je svijet ikada imao prilike vidjeti. Riječ je, naime, o dinamičnome kozmopolitskom stjecištu Istoka i Zapada, kršćanstva i poganstva, a to je Carstvo zahvaljujući visokomu stupnju diplomacije i pravodobnim vojnim akcijama uspjelo preživjeti više od 1000 godina. U tome razdoblju Bizant se zatekao suočen s neprekidnom i dramatičnom borbom koja je za cilj imala dominaciju ili puki opstanak. Poradi svojega dugotrajnog – i teškom mukom izborenoga – opstanka i visoko postavljenih civilizacijskih normi, Bizant je uvelike pridonio Europi u njezinu izlaženju iz mračnoga doba i zakoračivanju u moderni svijet. Bizant u umu prosječnoga čovjeka najčešće priziva sliku neprozirne dvostrukosti: neprestanih urota, ubojstava i fizičkoga sakaćenja nalik onima u seriji Igra prijestolja, a sve to – s druge strane – združeno s pretjeranim blagostanjem, svjetlucavim zlatom i draguljima. Tijekom srednjega vijeka, međutim, Bizantinci nisu posjedovali monopol na složenost političke situacije, izdaju, hipokriziju (licemjerstvo), opskurnost i bogatstvo. Oni su iznjedrili velik broj inteligentnih vođa, briljantnih vojskovođa i inovativnih teologa, koji su često znali biti ocrnjeni takvim bizantinski stereotipovima. Bizantinci naime nikada nisu utemeljili inkviziciju i najčešće su izbjegavali praksu spaljivanja tijela osuđenih i marginaliziranih osoba njihova društva. U ovome je djelu cilj naglasiti priču o danima kada je Carstvo – i kako – vodilo bitku za dominaciju i puko preživljavanje, te zatim rasvijetliti okolnosti i doba kada je ono u redove svoje vojske uspjelo privući vikinške plaćenike i azijske nomadske ratnike, što je počesto znalo prouzročiti da samo njihovo pojavljivanje na bojnome polju uzrokuje bijeg bizantskih neprijatelja ili čak potpisivanje primirja. Konstantin XI., koji je poginuo 1453. godine braneći ostatke Carstva, najzaslužniji je za podosta romantičan svršetak Bizanta, čija je legendarna povijest stvorila priču o gotovo besprimjernomu Carstvu koje je svijet ikada imao prilike upoznati.