Sažetak knjige

Sir Paul Lever jedan je od najboljih britanski poznavatelja Njemačke. Šest godina - od 1997. do 2003. - bio je britanski ambasador u Berlinu, tamo je iz blizine upoznao njemačko društvo, političku scenu i ekonomiju, te shvatio kako Njemačka funkcionira, što ju pokreće, zbog čega je snažna. Prije toga bio je u britanskom ministarstvu vanjskih poslova šef odjela za Evropsku uniju, a bio je na čelu raznih britanskih delegacija u evropskim forumima, pa je tamo shvatio kako njemačka operira na međunarodnoj sceni, kako je koristila svoju ekonomsku snagu i ono što se naziva meka moć da ovlada Evropom. O time je sada napisao knjigu, točno u dramatičnim i sudbonosnim trenucima kada se Velika Britanija priprema da napusti Evropsku uniju, što će - po njegovu mišljenju samo još ojačati njemačku evropsku poziciju. U ovoj knjizi on ukazuje na dvije ključne stvari. Kao prvo, da su 1957. godine, kada je počeo proces evropskih integracija, Njemačka i Francuska po ekonomskoj snazi i političkom utjecaju bile podjednako jake, a da je sada Njemačka bitno jača, te na Francusku gleda kao na mlađu sestru. Uz to, njemačka formalna pozicija u europskim ugovorima nije drukčija od bilo koje druge države članice - u teoriji je na Europskoj komisiji da daje prijedloge, a Europsko vijeće i Europski parlament donose odluke. No u praksi je njemačko stajalište ono koje Komisija traži prije nego što djeluje, a druge vlade prije nego što donesu odluku. Bez njemačke potpore praktički je nemoguće u Europi osigurati bilo kakvu promjenu značajnije vrste. Autor u ovoj knjizi otkriva kako je do toga došlo. Od samog utemeljenja Europske Unije (u početku Europske ekonomske zajednice - EEZ) 1957. Njemačka je bila, uz Francusku, jedna od njenih dvije najvažnijih članica. EU je proizišao iz francusko-njemačke pomirbe i razvijao se kroz francusko-njemačko vodstvo. Razumijevanje, često implicitno a ne eksplicitno, između Njemačke i Francuske bilo je podloga mnogih ključnih odluka EEZ-a. Početna kombinacija slobodne trgovine i potpore poljoprivredi bila je primjer takvog implicitnog razumijevanja. Podrška ponovnom ujedinjenju Njemačke i predanost jednoj valuti bile su drugi primjer. U prvih četrdesetak godina postojanja EU-a francusko i njemačko gospodarstvo bilo je usporedivo po veličini. Iako je njemačko gospodarstvo imalo bolje pokazatelje rasta i BDP-a, razlike nisu bile tolike da bi dovodile u pitanje kredibilitet Francuske kao ravnopravnog partnera u vođenju Europe. Ponovno ujedinjenje Njemačke 1990. promijenilo je brojke. Njemačka je dobila još dvadeset milijuna stanovnika i trećinu teritorija više. Pa ipak, čak i tijekom prva dva desetljeća nakon ujedinjenja zadržao se dojam jednakosti statusa Francuske i Njemačke. Prijedlog Ugovora o fiskalnoj uniji zajedno su sastavili njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Pojam Merkozy bio je neko vrijeme popularan kao zajednički nazivnik europskog središta moći. U stvarnosti je Njemačka u to vrijeme već preuzela presudnu ulogu. Odnos između Njemačke i Francuske postao je poput odnosa starijeg i mlađeg partnera. Francuske bi ideje i inicijative bile saslušane te bi ih njemačka vlada, u onoj mjeri u kojoj su bile kompatibilne s njemačkim interesima, nastojala prihvatiti. No Francuska nije mogla progurati EU-politike kojima se njemačka vlada protivila. Njemačka formalna pozicija u europskim ugovorima nije drukčija od bilo koje druge države članice - u teoriji je na Europskoj komisiji da daje prijedloge, a Europsko vijeće i Europski parlament donose odluke. No u praksi je njemačko stajalište ono koje Komisija traži prije nego što djeluje, a druge vlade prije nego što donesu odluku. Bez njemačke potpore praktički je nemoguće u Europi osigurati bilo kakvu promjenu značajnije vrste. To je postalo jasno u raspravama o tome tko treba naslijediti Joséa Manuela Barrosoa na mjestu predsjednika Komisije krajem 2014. Procedura za imenovanje novog predsjednika Komisije navedena je u Ugovoru EU-a neodređen