Sažetak knjige

Mitski ugled koji Abraham Lincoln uživa u američkoj kolektivnoj svijesti upravo je toliki koliko je veliko nepoznavanje činjenica iz Lincolnova života u Europi, a posebice u Hrvatskoj. U ispravljanju tih „rupa u znanju“ zacijelo će pripomoći i veliki biografski spektakl Stevena Spielberga, a na jedan drugačiji, zasigurno i dublji i trajniji način, i ova zgodno koncipirana knjižica Lincolnovih misli i misli o Lincolnu. Bez poznavanja Lincolnova života i djela nema, naime, ni potpunog razumijevanja cijele američke kulture, a što se podjednako odnosi kako na američku političku povijest, tako i na američku umjetnost, uključujući i njene najpopularnije oblike – film, glazbu, strip...Lincoln za Sjedinjene Države nije (samo) ono što je Garibaldi za Italiju, Napoleon za Francusku ili Atatürk za Tursku: Lincoln je za Amerikance i puno veća figura. Najbolje se to odražava u pjesmama uvrštenima u ovu knjigu, a koje potpisuju istinski klasici američke (i svjetske) književnosti Walt Whitman i Herman Melville. Za Whitmana je Lincoln neupitni vođa, »kapetan« nacije koji tragično pogiba nakon što je, nakon epskog putovanja, već doveo brod u sigurnu luku. Melville ide i znatno dalje: vežući se uz činjenicu da je Lincoln ubijen na Veliki petak (simbolika je još naglašenija u našem prijevodu: Muke Božje bje taj dan), autor Moby Dicka svog junaka, »mučenika«, što zbog njegovih zasluga i vrlina (u prvom redu vrline opraštanja), što zbog izdajničke ruke od koje je stradao, neskriveno uspoređuje sa samim Isusom. Nadalje, prisjetimo se monumentalnosti Lincoln Memoriala u Washingtonu, golemoga neoklasicističkog spomenika, tog novovjekog Partenona, ili bolje rečeno: Panteona, u kojemu titanski predsjednikov kameni lik sjedi – jedan, jedinstven i iznad svih – upravo poput Zeusa na Olimpu. Nije, dakle, neobično što je od sve četvorice velikih predsjednika čiji su likovi isklesani u planini Rushmore (ostala trojica su Washington, Jefferson i Roosevelt) jedino Lincoln doživio zaseban spomenik usporedivih proporcija, i to u gradu koji nosi ime Georgea Washingtona, a u kojemu – nema sličnog spomenika Washingtonu. Ultimativno je to svjedočanstvo Lincolnova značenja za povijest SAD-a. Ali i ne samo to: snaga koja izbija iz tog spomenika povezana je i s jednom od brojnih Lincolnovih karakteristika s kojima smo mi izvan SAD-a (bili) slabo upoznati, a koje za Amerikance predstavljaju opća mjesta. Iako njegove crno-bijele fotografije možda i ne odaju takav dojam, Lincoln je važio za jednog od fizički najsnažnijih ljudi svoga doba. Zabavno je stoga prepoznavati kada se u filmovima fizička snaga nekog lika uspoređuje ne s, recimo, Herkulovom, nego s Lincolnovom, a koji kontekst ostaje nejasan ako ne znamo navedeni podatak. Kad spominjemo filmove, valja se nakratko zadržati na Čuvaru prijelaza (The Crossing Guard) redatelja Seana Penna iz 1995. godine, u kojemu Jack Nicholson namjerava ubiti Davida Morsea da bi mu se osvetio što je ovaj, vozeći pijan, skrivio smrt njegove kćerkice. Lik kojeg u filmu tumači David Morse zove se John Booth, zapravo isto kao i Lincolnov ubojica John Wilkes Booth. Ova referenca (iako se film razvija u znatno drugačijim smjerovima i implikacijama) jasno naznačuje: John Wilkes Booth, atentator na Lincolna, je sinonim za ubojicu, on je Ubojica s velikim početnim slovom (a ne, na primjer, Lee Harvey Oswald, ubojica, ili navodni ubojica, onoga također mitskoga »mladog kralja« Johna F. Kennedya). Ako je Booth sinonim za Ubojicu i Judu, onda je logično zašto je Lincoln sinonim za Pravednika, i obrnuto. Nisu takve aluzije neobične ako znamo da su se o Lincolnovom životu pisale priče i ispredale legende kakve su doživljavali možda samo (istina, u drugačijim, pa i zloćudnijim kontekstima) Lenjin, Staljin, Mao i Tito, a u najnovije doba vjerojatno samo još sjevernokorejski »Kimovi« i razni »Turkmenbaše«, ma gdje bili. No, za razliku od spomenutih, čiji je legendarni status, manje-više, trajao (ili će trajati) koliko i sustavi za koje ih asociramo, L