Sažetak knjige

Ljubav ne filozofira, ona se kod Matića kreće i pulsira od prvog do posljednjeg stiha. Njena dinamička priroda ne da joj da stane, da se osvrne kako bi nešto dovršila ili zaključila. Zbog toga su ove pjesme svjedočanstvo work in progress. Njihove formalne i kompozicijske odlike – kazivanje u drugom ili prvom licu, narativni pasaži, anegdotalni završeci, duhovite poante, neobične usporedbe, začudne metafore i takve stihovne konstrukcije – sve je to smješteno u „radnju“ koja se događa u trenu dok se o njoj govori. Tu leži i njihova životnost. Edija Matića stoga ne zanimaju ni ljubavna lirika po sebi, niti ljubav po sebi. Njegov je lirski subjekt muškarac koji svoju ljubav kontinuirano troši, koji je živi kako drugi pjesnici žive svoje socijalne, egzistencijalne, refleksivne ili neke druge motive. Budući da je to tako, može se reći kako autora zanimaju slike, ali ne i njihovi okviri ili paspartui, pa čitatelj tako dobiva dojam da je i sam uveden i smješten u slike u kojima se zato počinje (p)ogledati, uspoređivati, dijalogizirati, pitati je li i sam iz takvih slika ikada i izišao – i da u svemu tome čitalački uživa… … Na poetičkoj razini, na onoj na kojoj se mogu (po)tražiti utjecaji, uplivi, intertekstualni dijalozi ili reference, stihovi su obogaćeni simboličkim kapitalom cjelokupne umjetnosti. Tako se lirski subjekt poziva na Preverta, na Čajkovskoga, Magritta, Arsena Dedića, E.A. Poea, Petrarcu itd., a tu su i Carmen, Beatrice, Anabel Lee… … Nisu „oko nas svugdje stihovi“, kako svojoj ljubavi spočitava lirski subjekt, nego je oko nas očigledno cjelokupna umjetnost. Bez nje ni ovi stihovi ne bi imali smisla. – Nedžad Ibrahimović, urednik knjige