Sažetak knjige

Ukoliko je smisao nešto čemu Hruškina poezija stremi, svakodnevica je kolorit kojim je ona bogato natopljena. Njegove pjesme često polaze od svakodnevnih situacija zaustavljenih u trajanju, izdvojenih iz vremenskog kontinuuma i podvrgnutih poetskoj analizi i refleksiji. Hruška pronalazi poetičnost u naizgled tričavom, običnom, svakidašnjem: u pokretu ruke, u izobličenoj ljudskoj riječi, u najobičnijoj gesti, u sumornosti industrijskih gradskih prizora i stanovnika Ostrave. Jer bez Ostrave kao simbola češke industrije i šljakerskog života Hruškin stvaralački rad gotovo je nezamisliv: svoju inspiraciju on dobrim dijelom crpi iz sirovosti i surovosti urbane sredine iz koje potječe, iz ostravskih (teško)industrijskih veduta, iz rabote i težačkog rada u rudnicima, iz autsajderskog života prožetog alkoholom i nikotinskim dimom, iz egzistencijalnog i socijalnog beznađa i bespomoćnosti. Makroprostor Ostrave, njezini trgovi, ulice i gostionice, u Hruškinoj poeziji predstavljaju protutežu mikroprostoru doma, spavaće sobe, hodnika, kupaonice ili kuhinje, koji su pjesniku kao inspiracija podjednako važni – i to ne zbog prostornosti same po sebi, već zbog onoga što se u toj prostornosti zbiva.