Sažetak knjige

Školska knjiga i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nakladnici su biblioteke Djela Miroslava Krleže – projekta od nacionalne važnosti koji će u četiri kola obuhvatiti 28 svezaka proze, poezije, dramskih tekstova, eseja, feljtona i zapisa velikoga književnika. Otkad se 1914. godine pojavio na književnoj pozornici pa do današnjega dana Miroslav Krleža izaziva brojne kontroverze i oprečne ocjene. Razlog je jasan: Krleža nikada nije bio »samo« pisac nego je ispunjavao golem prostor u hrvatskoj kulturi, društvu i politici. Projekt Djela Miroslava Krleže, koji realiziraju Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Školska knjiga, pokrenut je s ciljem vraćanja na ishodište – Krležinim djelima, književnom tekstu. Edicija je zamišljena kao izbor onoga najboljega iz djela Miroslava Krleže (the best of), a taj izbor ujedno pokazuje zašto je Krleža stup hrvatskoga književnog kanona. Budući da suvremeni čitatelji više nisu opterećeni pseudoliterarnim, najčešće ideološkim predrasudama, otvara se i put u novo, postideološko čitanje djela velikoga majstora. Višegodišnji projekt, u kojemu je svako djelo velikana hrvatske književnosti Miroslava Krleže popraćeno iscrpnom znanstvenom studijom akademika Krešimira Nemeca o značenju Krležina djela u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća i kronologijom autorova života i rada – Miroslav Krleža iz godine u godinu – raskošno opremljenom fotografijama književnih časopisa koje je Krleža uređivao i pokretao te fotografijama naslovnih stranica njegovih knjiga, kao i fotografijama iz njegova obiteljskoga albuma, pridonijet će kvalitetnijem čitanju i razumijevanju djela toga pisca. Prvo, raskošno opremljeno kolo Djela Miroslava Krleže sadržava sedam svezaka – petosveščani roman Zastave čije je posljednje izdanje objavljeno 2000. godine te pjesničku zbirku Balade Petrice Kerempuha i knjigu političkih eseja Deset krvavih godina, posljednji put objavljenu 1971. Svojim intelektualnim angažmanom Krleža je snažno obilježio kulturni i politički život u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, a njegov je opus trajno svjedočanstvo o idejnim i političkim nemirima hrvatske inteligencije. Miroslav Krleža iznimno je dobro poznavao europska umjetnička strujanja svojega vremena, neke elemente aktualnih modernističkih poetika primijenio je i u svojemu literarnome radu te na taj način povezao hrvatsku kulturu sa suvremenim europskim kontekstom, no istodobno je zauzimao kritičko stajalište prema aktualnim strujanjima vječno u potrazi za vlastitim autentičnim izrazom. Balade Petrice Kerempuha nesumnjivo su Krležin magnum opus, zaštitni znak, simbol, brend. One su puno više od pjesničke zbirke jer je u njima artikuliran piščev književni, kulturni, jezični i ideološki program. Pojavile su se 1936. godine, u turbulentnom povijesnom trenutku slutnji sveopće infernalizacije (uspon fašizma, građanski rat u Španjolskoj) i zasjale punim sjajem koji nije potamnio do danas. Naprotiv! U Krležinu opusu Balade nisu nikakav eksces, iznenađenje, corpus separatum. One su nastale kao rezultat duge akumulacije i umjetničkoga sazrijevanja, a bile su na neki način i najavljene u nizu prethodnih ostvarenja. Uvrštene pjesme različite su duljine, u rasponu od lirskih minijatura, poput primjerice Krave na orehu koja se sastoji od samo triju katrena, do najopsežnije epiloške balade Planetarijom koja ima čak 678 stihova raspoređenih u 150 strofa i zaprema petinu cijele zbirke. Zbirka je kompozicijski uređena u četiri tematska bloka. U prvom su pjesme tužne vedrine, »usidrene« u mirna razdoblja, ali s razvijenom socijalnom slikom klasnog diferenciranja (Petrica i galženjaki, Gumbelijom roža fino diši, Ni med cvetjem ni pravice, Vigilia ali straža nočna, Lamentacija o štibri, Scherzo, Sanoborska, Krava na orehu, Stric-vujc, Turopolska reštauracija i Keglovichiana). Drugi krug čine pjesme koje tematiziraju ratove, vojničke pohode, krv, logorovanja, vješanja i pobune, često s referencijom na konkretne povijesne događaje (Po vetru glas, Lageraška, Khevenhiller, Carmen antemurale sisciense, Harcuvanka, Verböczy, Na mukah, V megli, Pogrebna pesem pilkov pod Siskom i Kronika). Treći kompozicijski blok obuhvaća pjesme karnevaleskne i folklorne inspiracije (Bogečka, Ciganjska, Nokturno, Komendrijaši, Baba cmizdri pod galgama, Sectio anatomica, Kalendarska, Galženjačka, Mizerere Tebi, Jeruzalem i Nenadejano bogčije zveličanje), a Planetarijom čini završni, epiloški čin svih dotadašnjih ljudskih i nacionalnih drama i tragedija. U ovoj zbirci na djelu je avangardist koji revolucionira književne forme: destruira zatečene žanrovske norme, briše granice među književnim rodovima i vrstama (lirsko, epsko, dramsko) i stvara nove, otvorene, prividno neobveznije hibridne miksture. S Krležinim protuilirskim ideologemom usko je povezana i jezična »diverzija« usmjerena protiv kanonizirane standardne štokavštine. Balade su u odnosu prema hrvatskom standardu i akt doista jezične hereze i svojevrsne antidogme. Doduše, točno je da je hrvatsko dijalektalno pjesništvo (i kajkavsko i čakavsko) već u prvoj polovici 20. stoljeća doživjelo svoju estetsku obnovu (Nazor, Domjanić, Galović, Pavić, Ljubić, Gervais), ali kod Krleže je posrijedi posve nov model kajkavskog idioma koji se odmiče od građanskog artizma i idealističke slike simbolizirane sintagmom »dragi naš kaj«.