Sažetak knjige

Na izmaku 19. stoljeća, kad su književni časopisi bili masovno čitani, a razgrabljivali se prvotisci i prvijenci svih autora, u nas se pojavio književni genijalac: Antun Gustav Matoš. Danas, kad su slični časopisi puno manje čitani i ne razgrabljuju se ni prvotisci ni dotisci, Matoševo je djelo vazda aktualno, a ovo je reizdanje Umornih priča samo potvrda. Kao i svakoga genijalca, život ga nije mazio: tegobno preživljavanje od pera, seljakanje, mobilizacija, dezertiranje, neimaština, potucanje po svijetu, bolesti i prerana smrt – sve to obilježilo je Matoša u književnopovijesnoj memoriji, no još su ga više obilježile vrsnoća i inventivnost stvaralaštva. I, kako to obično biva s genijalcima, život i stvaralaštvo im se isprepliću, pa su i protagonisti ovih priča nerijetko nalik autoru: sanjari, umjetnici, boemi, gubitnici, lutalice i slični nemirni duhovi. Iako su mu suvremenici, kritičari i publika, ponajviše cijenili putopise, pa poeziju, esejistiku i kritiku, AGM (prepoznatljivi trigram kojim se znao potpisivati) je posebno držao do svojih pripovjedaka. Moderni(stički) pristup, iznimna estetska razina i umijeće naracije bili su ogroman iskorak za hrvatsku književnost te je Matoš postao i ostao uzor većini naših književnih pripovjedača. Umorne priče, kao i one iz obaju Iverja, uzbunile su književne duhove i onovremeni duh vremena svojim bitno drugačijim izričajem u odnosu na dotadašnji (uglavnom realistički i romantičarski intoniran) spektar hrvatske proze. Prema Andriću bio je »fanatik života i vjernik ljepote«, ali je bio i najveći pisac svog doba, koje ostaje upamćeno i zabilježeno kao – Matoševa doba. Danas, stoljeće poslije, paraf AGM predstavlja, kako je to duhovito primijetio Krešimir Nemec, »nešto poput jamstvenog lista, dokaza hrvatske kvalitete«!