Sažetak knjige

Jedan od svojih najvažnijih romana, Pukovniku nema tko da piše, Gabriel Garcia Marquez napisao je sredinom pedesetih godina za svoga boravka u Parizu, gdje je stigao kao novinski dopisnik, a zapravo sa skrivenom željom da studira filmsku umjetnost. No ukidanje novina za koje je radio gurnulo ga je u siromaštvo u vrijeme dok je u tri različite verzije redigirao ovaj kratki roman, koji je vrlo brzo nakon objavljivanja 1961. godine stekao kultni status unutar piščeva opusa. <br> Nakon romanesknog prvijenca Lišće na vjetru (La hojarasca, 1955.), napisana u maniri faulknerovskog barokizma, ovaj drugi Garcia Marquezov roman, njemu ujedno i najdraži, označava korak prema suzdržanosti, sažetosti izričaja, a piščev stil postaje čišći i transparentniji. Priča je to o nepravdi i nasilju u kojoj, za razliku od većine Garcia Marquezovih djela, izostaju elementi magičnoga realizma: već punih pedeset i šest godina, „od završetka posljednjeg građanskog rata“, jedan stari umirovljeni pukovnik svakoga petka odlazi u luku očekujući službeno pismo s odgovorom na njegov zahtjev da ostvari prava koja mu pripadaju za služenje domovini. Dok iščekuje odgovor vlasti, pukovnik svoje dane provodi uz astmatičnu suprugu i jednoga pijetla za borbena natjecanja, jedinu uspomenu što im je ostala od sina.