Sažetak knjige

Nebo i zemlja, objavljeno 1942. godine, plod je Máraijeva svjesno introspektivnog, stoičkog razdoblja. Poslušavši savjet Marka Aurelija, “zaključava srce” i živi samo za pisanje. Možda je najslikovitiji dio knjige onaj o starenju. Čovjek u petom desetljeću života više nije tako zajedljiv i nestrpljiv, želi zaštititi i spasiti. Živi za sadašnjost jer nema druge sreće osim spoznaje, podnošenja i razumijevanja stvarnosti. U ulomku o Gyuli Krúdyju, Márai ispisuje retke bliske njemu samom: Krúdy nije nikoga “uputio” u tajne svijeta. Nije ga bilo briga za čitatelja, za svijet. S takvom čistom namjerom na kraju se, međutim, može doći tek dovde – do trošne prizemnice u Óbudi. To je sve što možemo postići. To je stvarnost. To je Márai. U ovoj knjizi aforizama, eseja i impresija, meditativnih pjesama u prozi, kontemplacija o nebu, o Zemlji, Márai je uronjen u prolaznost vremena, u osobne uspjehe i neuspjehe, promišlja o velikanima svjetske glazbe i književnosti, promišlja kako živjeti život… Ironično i duhovito, ovo je iznimno djelo zadnji dio trilogije sastavljene od prethodno objavljenih: Knjiga o travama i Četiri godišnja doba.