Sažetak knjige

Odnos između politike i morala – stara Krležina spisateljska opsesija – poprimio je u Banketu u Blitvi posve novo beletrističko ruho. Ovo je djelo osebujno kako po narativnim i kompozicijskim rješenjima, tako i po stilskim karakteristikama. U njemu su došli do izražaja neki elementi koji su do tada u Krležinim pripovjednim oblicima bili manje eksploatirani. Prvo što upada u oči nakon čitanja romana jest izrazito bogata, razvedena, zamršena događajna linija: akcija, gomilanje zapleta i ekscesnih situacija te mnoštvo neobičnih i neočekivanih obrata. Kada bismo samo ovlašno nabrojili što se sve u romanu Banket u Blitvi zbiva, dobili bismo dojam da je riječ o tipičnoj žanrovskoj prozi. Jer tu sve vrvi od političkih spletaka, naručenih ubojstava, samoubojstava, političkih atentata, špijunskih akcija, progona, skokova kroz prozor, policijskog terora, urota, krvavih obra čuna, državnih udara… Romanom teku potoci krvi, a na kraju svega na blitvinskoj pozornici, kao u nekim Shakespeareovim tragedijama, ostaje hrpa leševa. Krleža je preuzeo određene konvencije i formalne obrasce kriminalističke priče, ali obogatio ih je dubljim sadržajima i filozofskim smislom. Svi likovi u romanu uvučeni su u fatalni circulus politike. U prvom je sloju Banket u Blitvi politički triler u kojemu je u središtu borba za vlast te ogoljavanje mehanizma funkcioniranja vlasti i održavanja moći. Krležu je oduvijek zanimalo političko nasilje, »gorilizam«, »kundačenje«, državni teror, tiranija. Vidio je kako u praksi funkcionira monarhistička diktatura kralja Aleksandra u Jugoslaviji i tim se fenomenima pozabavio već u svojim političkim esejima okupljenima u knjizi Deset krvavih godina. A tridesete godine 20. stoljeća europsku političku scenu obilježio je uspon totalitarizama, diktature i tiranije u nizu država (fašizam u Italiji, nacionalsocijalizam u Njemačkoj, građanski rat u Španjolskoj, staljinizam u Sovjetskom Savezu). Upravo se odvijala prva, akcijska faza u djelovanju totalitarnih pokreta: nasilno osvajanje vlasti pučem i potom stvaranje mehanizama za održavanje na vlasti. S usponom totalitarnih sustava i jednopartijskih militarističkih diktatura dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća došli su do izražaja i novi modeli političkoga djelovanja obilježeni akumulacijom, monopolizacijom i ekspanzijom moći, težnjama za apsolutnom kontrolom društva stvaranjem razgranata konspirativnog aparata te organiziranjem državnog terora kako bi se zatirali politički protivnici, a široke mase držale u pokornosti. Krleža je htio u svojemu političkom trileru podrobnije analizirati te zloćudne povijesne procese koji su se odvijali pred njegovim očima na političkim pozornicama diljem Europe. No želio je romanu, koji izravno tematizira invazivnost volje za političkom moći, dati i širu, simboličnu dimenziju. Želio je pokazati da se iza običnoga i svakodnevnoga krije nešto dublje, nešto što zadire u same antropološke temelje, u atavističke nagone i kaotične sile u ljudskoj prirodi, u srce zla. Stoga je svoje djelo izdignuo iznad gole, doslovne stvarnosti i dao mu prenesena, univerzalna značenja. Uostalom, tirana i autokrata bilo je u svim vremenima… Stoga je u Banketu u Blitvi izmaštao novu zemljopisnu i geopolitičku zbilju na karti Europe i u nju smjestio radnju s aluzivnim političkim kontekstom začinjenim i realijama svoga vremena. Poprište su radnje izmišljene zemlje Blitva i Blatvija, a njima je pridruženo i mnoštvo odgovarajućih toponima koji upućuju na poljsko-baltičko-skandinavski, točnije litvansko-latvijski prostor. Neke zemlje koje se spominju u romanu pod čudnim imenima mogle bi se, eventualno, dešifrirati na temelju konteksta i/ili povijesnih asocijacija. Tako Hunija upućuje na Mađarsku, Mediteranija na Francusku, Ingerlandija na Njemačku, a Velika Normandija na Veliku Britaniju, no za toponime poput Atlantide, Ciganije, Kobilije, Transilmengije, Koromandije ili Kurlandije teško je naći odgovarajuću referenciju u stvarnome svijetu. Sukobi između Blitve i Blatvije, kao i njihovi vjekovni identitetski sporovi, jasno aludiraju na Hrvatsku i Srbiju, a tome pridonosi i navođenje stihova blitvinskih patriotskih pjesama, poput romantične domoljubne budnice »Još nam Blitva ni propala dok mi živimo«, legionarske pjesme »Marširala, marširala blitvinska brigada« ili himne »Oj, Blitvini, još nam živi glas naših djedova«. Zato je djelo tumačeno i kao alegorizirana historija jugoslavenskih odnosa. U svakom slučaju zemljopisna identifikacija i nije potrebna jer »Blitva nije zemlja nego stanje, udes, prokletstvo«.