Sažetak knjige

Donekle tajnovitim poetskim jezikom i zagonetnim imaginarijem, Neva Lukić poemom o Ježu i Ruži vodi nas u svijet onih drukčijih, onih koji svoju izuzetnost zbog skromnosti, nesvjesnosti, nedostatka samopouzdanja ponekad nose kao teret sve do trenutka dok im jedan okidač, jedna ideja, jedna misao, jedan poticaj ne ukažu na važnost njihove izuzetnosti. U trenu se nedostatak pretvara u prednost, nesigurnost u hrabrost, nakaznost u ljepotu. A Jež i Ruža rješavajući zagonetku koju im postavlja Rogan, premeću se u dva prekrasna bića koja se bezuvjetno razumiju i vole, koja se nadopunjuju i koja osvješćivanjem svoje izuzetnosti pomažu i drugima da shvate svoju izuzetnost. Ova priča poziva na sporo čitanje s promišljanjem, poziva na razgovor i tumačenja, na otvaranje bitnih pitanja, osobito ako je roditelj čita s djecom. Jezik koji je autorica odabrala zahtjeva otvorenost čitatelja prema novim oblicima, igri riječima i neobičnim, ne uvijek formalno usklađenim rimama, gotovo kao da autorica i jeziku pristupa iz prostora apsolutne slobode, onakve kakvu je namijenila i svojim junacima – Ježu i Ruži. Jež i Ruža ne bi bili kompletni da nema izvrsnih ilustracija Ivana Tudeka. Jer koliko god da one prate priču, predstavljaju ipak umjetničke minijature za sebe, gotovo metafizička promišljanja sadržaja koji tekst donosi. U dovoljnoj mjeri figurativne da ih čitatelj može dovesti u korespodenciju s tekstom, ilustracije su tu da nadahnu i druge moguće tokove interpretacije, da ponude jedno moguće čitanje teksta. Svojim likovnim jezikom – izvedbom motiva i koloritom Tudekove se ilustracije prilagođavaju prevladavajućem tonu priče skladno je nadopunjujući i obogaćujući. Jež i Ruža jezikom su i ilustracijom novitet, neobičnost, let u nepoznato. Na čitatelju je da se tome letu pokuša prepustiti.