Kad tijelo kaže ne

Postoje knjige koje informiraju. Postoje knjige koje inspiriraju. I postoje knjige koje vas zaustave usred čitanja jer ste upravo prepoznali sebe ili nekoga koga volite u svakoj drugoj rečenici.

Kad tijelo kaže ne Gabora Matéa je upravo takva knjiga i knjiga koju bi svatko barem jednom (ali i više puta) u životu trebao pročitati.

Tijelo pamti ono što um zaboravi

Maté, kanadski liječnik i istraživač traume, postavlja u ovoj knjizi jedno naizgled jednostavno, a zapravo revolucionarno pitanje: što se dogodi s našim tijelom kada godinama ne govorimo "ne"?

Kroz desetljeća rada s pacijentima oboljelima od raka, multiple skleroze, ALS-a, Crohnove bolesti i niza drugih ozbiljnih dijagnoza, Maté je uočio nešto što konvencionalna medicina dugo nije htjela ni čuti. Njegovi pacijenti nisu samo bili bolesni. Bili su iscrpljeni od doživotnog potiskivanja emocija, ugađanja drugima na vlastitu štetu i nemogućnosti da postave granice.

Ovo nije ezoterija. Ovo je psiho-neuro-imunologija, grana znanosti koja danas nedvojbeno potvrđuje da kronični stres i emocionalna supresija mijenjaju imunološki, hormonalni i živčani sustav na biokemijskoj razini.

Kao terapeut, posebno cijenim što Maté ne ostaje na razini simptoma. On ide dublje u rane obrasce privrženosti, naučene strategije preživljavanja i ulogu djetinjstva u oblikovanju načina na koji odrasli reguliraju (ili ne reguliraju) svoje emocije.

Knjiga precizno opisuje nešto što u terapeutskom radu vidim svaki dan:

Ljudi koji su naučili da su vrijedni ljubavi samo dok su "dobri", mirni, korisni i neupadljivi postaju odrasli koji ne znaju prepoznati vlastite potrebe, a kamoli ih izraziti. Njihovo tijelo to na kraju učini umjesto njih.

Maté uvodi pojam "toksičnog pozitivizma" i lažne prilagodljivosti. Osoba izvana funkcionira besprijekorno, no iznutra je u stalnom stanju mobilizacije. Kronični kortizol. Upala. Bolest.

Središnja psihološka poruka knjige je da mnogi ljudi razvijaju tzv. adaptivne obrasce preżivljavanja u djetinjstvu: postaju „previše dobri“, ne pokazuju ljutnju, ne postavljaju granice i kronično zanemaruju sebe kako bi očuvali privrženost važnim osobama. Ono što je nekad služilo preživljavanju, u odrasloj dobi postaje izvor kroničnog stresa. Tijelo tada „govori ne“ umjesto osobe, najčešće kroz simptome, iscrpljenost ili neku bolest.

Iscjeljenje ne dolazi kroz „pozitivno razmišljanje“ nego kroz prepoznavanje vlastitih emocija, granica i potisnutih potreba.

Tri uvida koja ova knjiga nudi svakom čitatelju

1.    Bolest nije slučajnost, ali nije ni krivnja. Maté s puno nježnosti razlikuje odgovornost od samookrivljavanja. Razumjeti vezu između emocija i tjelesnih simptoma nije razlog za sram, to je poziv na samosvjesnost.

2.    "Ne" je rečenica koja štiti imunološki sustav. Granice nisu sebičnost. Sa zdravstvenog i psihološkog stajališta, kronično zanemarivanje vlastitih potreba ima konkretne, mjerljive tjelesne posljedice.

3.    Trauma ne mora biti dramatična da bi bila stvarna. Neke od najdubljih rana dolaze od onoga što se nije dogodilo, od ljubavi koja nije bila dovoljno sigurna, od emocija koje nisu smjele biti izražene, od potreba koje nisu bile viđene…

Kome preporučujem ovu knjigu

Moja preporuka je da bi svatko barem jednom trebao pročitati ovu knjigu. Bolje prije nego kasnije ili kad tijelo kaže ne, a posebno ljudi koji su "uvijek dobro", koji ne pamte kada su zadnji put rekli ne, koji se brinu za sve i svakoga osim za sebe, koji imaju kronične zdravstvene tegobe bez jasnog medicinskog objašnjenja. I svim pomagačkim profesionalcima koji rade s ljudima.

Ova knjiga je poziv na temeljito i hrabro suočavanje sa sobom i s onim dijelovima koji su godinama šutjeli dok tijelo nije počelo govoriti glasnije od nas.

Gabor Maté ne piše kao netko tko gleda pacijente izvana. Piše kao netko tko je i sam živio ono o čemu govori i s puno autobiografske iskrenosti prizna da je i on godinama bježao od vlastitih emocija.

Upravo ta ranjivost čini ovu knjigu snažnom.

Jer na kraju, pitanje koje ona postavlja nije medicinsko. Ono je duboko ljudsko:

Koliko dugo još możeš ignorirati što ti tijelo govori?