Ne znam kome točno pripisati ovaj stravičan usklik, ali prilično sam siguran da ga je barem netko nedavno ispustio kad je vidio moj novi roman. Prvo je bio onaj horor o tmurnom engleskom samostanu, onda nekakva pripovijetka o redovnici koju je opalila munja (wtf?), sad pak neki pijani svećenik nevjernik. I sâm se moram zapitati: koji se to đavo mota po mojoj glavi?

Pa, zapravo, nikakav. Ili se barem nijedan nije motao u jesen 2018. kad je ovaj roman nasta(ja)o. Bio je to tad najsretniji period mog života koji je uslijedio nakon nekih lijepih događaja – objavili su mi prve dvije knjige, proslavili smo drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu, proveo sam dio ljeta s prijateljima u Splitu, posjetio sam Irsku, i deaktivirao Facebook (ovo nije sarkazam, bila je to jedna od najzdravijih odluka koje sam mogao donijeti). Uslijedila je treća godina faksa, a ja sam bio zadovoljan, opušten, okružen divnim kolegama. Između čitanja i odlazaka na kave (i neprestanog vrćenja pjesme „Telephone Line“ benda ELO), lepršao sam s jednog uzbudljivog predavanja na drugo, uživajući u temama o semantici, pop književnosti, kulturi SAD-a i UK-a, Nietzscheu, filmologiji i raznim drugim čudesima o kojima smrtnici obično slušaju na FFZG-u.

No umjesto da sam kao i svaki drugi pametan student iskoristio slobodno vrijeme za, pa, slobodu – neki me vrag kao i obično bockao da skucam neki romančić tu jesen. Jer, eto, ja valjda pišem romane, pa iz toga logički slijedi da i ovaj semestar treba uposliti prste, posebno sad kad svi to očekuju od mene. Dakle, što pisati?
Po prvi put u životu nisam imao ni najmanjeg pojma.

Sjećam se da je legendarni Paul Simon komentirao kako se nakon uspjeha Simona & Garfunkela sredinom 60-ih našao u sličnoj blokadi. Njegovi uobičajeni introspektivni stihovi poput / I am just a poor boy / ili / I'm empty and aching and I don't know why / više mu nisu navirali u misli. Kako da izbaci negativnost iz sebe kad je jednostavno nema, jer život mu je pjesma: sa svih ga strana non-stop obasipaju hvalom, novčanik mu je težak k'o cigla, i praktički može imati što god poželi?

Daleko od toga da sam bio Paul Simon, ali obuzeo me sličan problem. Odjednom je sreća oslabila moj poriv za stvaranjem. S druge strane, odbijajući zapostaviti svoju tek započetu književnu karijeru, tvrdoglavo sam se odlučio na novu avanturu. Podigao sam jedra, stao za kormilo i upustio se u plovidbu… sve dok se nisam nasukao na prvi prokleti greben. Pa na još jedan. I još jedan.
Kreneš s nekom idejom, ali nije dovoljno zanimljiva. Neka druga previše je kompleksna. Nešto treće? Ali što?

I tako sam u ulozi kapetana nastavio u nepoznatom pravcu, lupkajući se po bradi i odmjeravajući vjetrove, sad već pomalo nesiguran, strahujući da će pustolovina završiti kobno. Kompas mi se kao Jacku Sparrowu vrtio kaotično, ne pokazujući jasan pravac. A onda, neočekivano, strelica se zaustavila. Imam smjer!
Jedina stvar gora od pijana svećenika za volanom mogla je biti pijani svećenik nevjernik za volanom.

O da, napisat ću zabavan romančić o svećeniku ateistu, nešto sa sijasetom ekscentričnih likova i dinamičnim zapletom, jednu sretnu knjigu (hej, ako sam već tako dobro, pa hajde da barem tu emociju prenesem na papir). No, moja paulsimonska situacija gurnula me u zlokobne vode. Završio sam u razbjesnjeloj oluji pod paljbom gromova i munja. Drugim riječima, neukrotiv tekst pružao je otpor. Mukotrpno, doplovio sam do cilja, ali bože mi prosti, ispao je pušiona. Rukopis mi se toliko zgadio da ga nisam mogao ni pročitati. Ostao je pohranjen negdje u dubokim zakutcima mog kompjutera (zapravo u folderu na desktopu, ali ovo zvuči dramatičnije).

Odonda se bavim digitalnim marketingom, pokrenuo sam bitcoin startup, a držim i dvomjesečni tečaj za izgubljene duše o tome kako ostvariti snove i zgrnuti taj neulovljiv milijunčić.

Ha! Vraga. Jednom pisac, uvijek pisac.

Mislav Gleich - Velika nevolja oca Dickersona129,90

Pandemija je pokušala zadati dodatan udarac mojim stvaralačkim impulsima. Čak ako joj je u nekoj mjeri to i pošlo za rukom, bila je neuspješna na susjednoj fronti ispravljanja stvorenog djela. Naime, taman kad je dobri stari Vili odlučio pozatvarati sve živo i neživo u prosincu 2020. (probajte izvesti curu na prvi spoj tad, ha!), ja sam igrom slučaja nabasao na svoju staru lađu, a kompas mi je pokazao stabilan pravac. S obnovljenom vjerom u plovidbu, otisnuo sam se na otvoreno more.

Ovoga je puta vrijeme bilo sunčano i lijepo. S obzirom na to da nije bilo faksa ili kava (samo nadrealnih druškanja u prljavom prolazu Importannea), svaki bih dan „otputovao“ u pitoreskni Colorado iz svoje priče i ondje proveo nekoliko sati, zaboravljajući pritom na koronu. Kako su čudni putevi piščevi, dok sam uređivao tekst, u više sam se navrata zatekao kako istražujem neki opskurni predmet interesa potreban za knjigu, poput:
a) razlike između šerifa i zamjenika šerifa (deputy);
b) ilegalnih i legalnih narkotika u saveznoj državi Colorado;
c) načina na koji se puni sačmarica;
d) udaljenosti s koje se gađaju mete iz spomenute sačmarice;
itd., itd.

Napokon, stigao sam do cilja. Pravog cilja. Nije to bila Moreova Utopija, ali uplovio sam u zaljev jednog skroz lijepog tropskog otočića.

No, moja me plovidba podsjetila na jednu značajnu životnu lekciju, nešto što sam davnih dana naučio od redatelja Jamesa Gunna.

Završite ono čega se primite. Možda će vas valovi bacakati na sve strane tijekom putovanja, možda ćete se suočiti s gigantskim valovima, divljačkim tornadom, prijetećim munjama i onom smrdljivom beštijom od Krakena, ali ako preživite, postoji dobra šansa da ćete završiti u tropskoj oazi.

Vjerujte mi, bit će vrijedno patnje.